+ Odgovori
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Rezultati 11 do 16 od 16






  1. #11
    Svet umetnosti Poli46 avatar
    Datum registracije
    11.09.2018
    Postovi
    3.045
    Sviđanja / Nesviđanja
    Zahvali
    480
    Pohvaljen 1.532 puta u 962 postova
    Moć reputacije
    311
    Đura Jakšić i Mila Popović


    Zbog nje je Đura Jakšić napisao pjesmu, naslikao remek-djelo srpskog slikarstva i umalo poludio od neuzvraćene ljubavi.
    Njegovo srce je prvo ukrala, a potom slomila krčmarica Mila Popović.
    Lutalica, buntovnik, revolucionar, proganjan, zaboravljan, kritikovan i hvaljen Đura Jakšić, rođen 1832. godine u Srpskoj Crnji
    u Banatu, školovao se kod Konstantina Danila u Banatu, a potom na umjetničkim akademijama u Beču i Minhenu.
    Bio je potpuna enigma svoga doba, u učmalim sredinama tražio je kavgu, u umjetnosti bijeg, imao je talenta za sve,
    ali ni za šta dovoljno volje da istraje, govorili su. Nosio je o vrat okačen teret prvog boema, književnika bez zanimanja
    kome je Skadarlija bila dom.

    Đura je pozvan da završi ikonostas u svom rodnom mjestu Srpskoj Crnji u crkvi posvećenoj svetom velikomučeniku
    Prokopiju, kako bi mu se ujedno i pomoglo da završi akademiju u Beču. Prva ikona koju je naslikao je ikona svetog Save
    sa prepoznatljivim crtama lica njegovog oca, sveštenika Dionisija.


    Potom se Đura u oktobru 1855. godine privremeno nastanjuje u Kikindi, dani su mu prolazili usamljenički, a dim krčme znao je da bude dobro društvo. Usamljenost prekida krčmareva kći Mila, koja ostaje upisana u istoriju Jakšićevog života crvenim slovima prve ljubavi. Ugao krčme bio je rezervisan za njega. Krčmarica Mila, tanka, lijepa, sa vatrenim očima, šetala je krčmom noseći piće Đuri Jakšiću.

    "Nije joj nikad ništa kazao, ali kad mu je bila prazna čaša nije hteo da ga druga posluži. Čekao je dok Mila prođe pored stola,
    pa joj je ćuteći dodavao čašu. A kada mu je ona donela punu bledoga iđoškoga rampasa, on joj je pogledao duboko u oči,
    pogledao i ispio čašu do dna", vjerno je taj prizor dočarao Nušić.

    Mila je sa svakim novim pokretom produbljivala Đurine emocije, koje su išle pred njena vrata da je zaprosi, ali ipak nikada
    nije imao dovoljno hrabrosti da to i učini. Vrijeme je odmicalo i ona je jednog dana otišla. Mislio je da se nikada više neće vratiti.
    Napisao joj je pjesmu, tužnu ispovijest nesrećno zaljubljenog čoveka, i dan-danas je recituju sjetni boemi.


    On je povazdan po stolu ili po hartiji crtao njenu sliku i u tome se toliko izvještio da ju je znao napamet. No, dok je Jakšić
    krišom crtao svoju veliku ljubav, drugi Đura, putujući glumac, osvojio je njeno srce. Mila se udala za Đuru Rajkovića i otišla
    u Novi Sad da potraži sreću kao glumica. Od oca Đuri stižu opomene da nije završio ikonostas, pa je onda otišao naslikati
    i posljednju ikonu - Bogorodicu sa Hristom, po liku voljene Mile. Mnogi su prepoznali lik krčmarice. Krenule su osude i uvrede,
    a na očev poziv Đura se vraća u Crnju kako bi ikonu opet popravio. Međutim, tada je unio crte lica guvernante iz Crnje,
    što je još više razjedilo mještane.Sve je kulminiralo jedne večeri, naravno u kafani. Đuri poručuju rakiju i podrugljivo
    komentarišu da će otići preko puta, u crkvu, da plate.

    Đura u bijesu ustaje i odlazi u crkvu s namjerom da uništi sve što je uradio. Nožem je na tri mjesta oštetio Bogorodicu,
    ali ga je pratio drug iz djetinjstva i spriječio u namjeri. Ikonu je restaurirao tek 1892. majstor iz Temišvara.

    Đuru je od potpune propasti kroz život često spasavala solidarnost rijetkih prijatelja. S druge strane praznog bokala vina
    čekala su ga musava djeca i jedna žena koja ga je kasnije uzela baš takvog. Potpuno okupiran svojeglavošću nije se libio
    da odbrusi ni najvećem činu, svetio se sitnim pakostima, krunio svoje talente i gubio ljubav, život i dom u toj vrtoglavoj
    bici s nepravdom koju je uvijek vidio uvećanu. Srčana, plahovita imaginacija nabijena patriotizmom i željom za borbom sa
    okovima nije mu davala smiraj. Ljubav njegove žene Tine bila je uvijek u nekom ćošku i čekala da se makar i pijan osvrne
    ka njoj. Romantik prgave naravi, u stalnom sukobu sa vlastima, uvijek je koračao samo svojim stazama.

    Da bi čovek imao dušu mora se s njom roditi

  2. #12
    Svet umetnosti Poli46 avatar
    Datum registracije
    11.09.2018
    Postovi
    3.045
    Sviđanja / Nesviđanja
    Zahvali
    480
    Pohvaljen 1.532 puta u 962 postova
    Moć reputacije
    311
    Tragična priča o ljubavnici i muzi Ogista Rodena


    Kamil Klodel je bila ljubavnica, muza i najdarovitija učenica skulptora Ogista Rodena.
    Njen tužan život je zasenio neverovatan talenat koji je imala.


    "Pokazao sam joj gde da nađe zlato, ali zlato koje pronađe pripada njoj."

    Ove su reči Ogista Rodena o njegovoj najtalentovanijoj učenici Kamil Koldel. Kada je Ogist, tada već u srednjim godinama uzeo pod svoje
    Kamil je imala 19 godina, on 42. U 20. je napravila svoj prvi fenomenalni rad - Porter Pola Klodela kada je imao 16 godina. Radi se o bisti
    njenog mlađeg brata, koji je takođe bio umetnik i kasnije je postao poznati pesnik i pisac pozorišnih komada.

    Kamil Klodel

    Roden je bio veliki kreativni podstrek za Kamilnin talenat, ali njihova turbulentna veza je doprinela i tome da njegove skulpture postanu još
    bolje. Ovo složeno "partnerstvo" je trajalo skoro 15 godina, ali Klodel je na kraju poželela da se oslobodi svog mentora,
    jer ona nije bila samo njegova nadarena učenica, već i asistentkinja, muza, ljubavnica.
    Osetila je da je jedini način da dobije priznanje za svoj rad, da svoj talenat pusti da procveta i razvije se nezavisno od njega - raskid
    svake veze. Pošto su se rastali, Kamilina svetlost je sijala malo blaže narednih godina, ali njena kreativnost je tragično okončana.


    Ogist Roden

    Ove godine je prošlo 100 godina od Rodenove smrti i bespotrebno je reći da se njegovoj genijalnosti divimo i danas.
    Čak i oni koje umetnost ne interesuje preterano su čuli (nadamo se i videli) Mislioca, Poljubac, Bronzano doba.

    Ne može se reći da je Klodel ikada dostigla slavu svog mentora i ljubavnika iako je 80-ih godina XX veka poraslo interesovanje
    o njoj, snimani su filmovi, pisane biografije. Većina tih stvari se ipak zasnivala na njenoj intenzivnoj vezi sa Rodenom, a ne na
    onome što je postigla u domenu umetnosti. Ove godine je izašao i igrani film pod imenom "Roden" u kom je takođe obrađena
    njegova veza sa Klodel.

    Čak i ako je uspela da pobegne iz Rodenove senke, jedino što je Kamil uspela je da sklizne u opskurnu i izolovanu paranoju.
    Poslednjih 30 godina života je provela odsečena od sveta, u psihijatrijskoj klinici. U nju je ušla 1913. i postavljena joj je
    dijagnoza delirijumske psihoze.

    Ono što je najtužnije je da više nikada nije napravila nijedno umetničko delo. Njen život je jednostavno stao. Paranoidni delirijumi su
    učinili da se plaši da će joj Roden ukrasti ideje ukoliko nastavi da radi i taj strajh je iskazala u gomili pisama.

    - Užasno je biti napušten. Ne mogu a da ne podlegnem bolu koji me je preplavio - pisala je 1915.

    Roden je nastavio finansijski da joj pomaže iz daljine i napravio je mali fond koji se za njene troškove koristio posle njegove smrti.
    Kada se u Parizu otvorio muzej posvećen njegovom radu, izrazio je želju da u njemu postoji prostorija Kamil Klodel.
    Rodenov muzej se otvorio dve godine nakon njegove smrti, ali njegova želja nije bila ispunjena.


    Kamil Klodel

    Da bi čovek imao dušu mora se s njom roditi

  3. #13
    Svet umetnosti Poli46 avatar
    Datum registracije
    11.09.2018
    Postovi
    3.045
    Sviđanja / Nesviđanja
    Zahvali
    480
    Pohvaljen 1.532 puta u 962 postova
    Moć reputacije
    311
    Strasna ljubav Srbina i Nemice TAJNA PAJINE GOLE BERTE



    Akt, koji predstavlja vrhunac raskalašne ženstvenosti, dugo godina se vodio kao „Akt pred ogledalom“, sve dok isčitavajući (još) neobjavljenu Pajinu autobiografiju koja se čuva u Muzeju grada Beograda, kustoskinja Danijela Vanušić nije uspostavila vezu između slike, slikara i jedne Berte. Da saznamo ko je bila tajnovita Berta i, pre svega, šta je ona značila slikaru u minhenskim godinama njegove „bećarske“ (kako sam kaže) mladosti, izgleda da je najzaslužniji Milutin Milanković. Umetnika koji je verovao da su mu te godine protekle u „mazarijama dosadnih slika“, naučnik je nagovorio da se od njih sasvim ne ogradi.

    Gde je mladi slikar upoznao Bertu (Paja pominje samo da je radila u jednoj radnji), ne zna se, ali, ipak, o njoj i njemu se netipično indiskretno vidi iz memoara. Sećajući se minhenskih dana, Paja Jovanović zapisuje: „Pa tek Berta, moja atletska Valkiri devojka. Sva energija mi se utrošila u tim svakodnevnim hrvanju i gimnastičkim nadmetanjima s njom; u kojim je čas ona podlegala, čas ja.“


    Paja Jovanović je od svoje dvadeset pete do trideset šeste - sve dok se nije „skrasio u Beču“ (sam piše) - živeo „nesputano“ i „burno“, većma u Minhenu. Bertin akt naslikao je za svoju dušu i kao svoju dragocenost nosio ga je kasnije sa sobom, ali nit ga je izlagao, nit ga je reprodukovao, mada ga je zaveo pod rednim brojem 43. u svom spisku radova (čuva se u zaostavštini Milutina Milankovića u SANU). Šta ga je nateralo da ga u jednom trenutku proda - nije poznato. Ali, koliko je bio temperamentan njihov odnos, jeste, iz njegovog pera. „Biće teško od Berte se oprostiti... kako ću joj razložiti to naprasno putovanje - ona je neuračunljiva sa svojim rastrojenim živcima mogla bi opet revolverom da se objasni“, a dalje, „presekao oštrim nožem i velikim bolom sve veze sa Bertom jako je već bila prirasla uz mene - operacija teška, baš opasna po žvot. Ali, moralo je biti...“

    U strastvenu vezu slikara i modela uverićete se uživo - ako odete da vidite sliku.

    Slika „Gola Berta pred ogledalom“ jeste vizuelno svedočanstvo Jovanovićevog intimnog doživljaja jedne žene, zaključuje Vanušić. Berta je naslikana u budoaru, dakle u svojoj intimi. Ona namešta svoju bujnu kosu, što je poseban znak erotskog naboja, njeno telo je nadasve čulno. Enterijer je s orijentalnim detaljima - što je tada bilo u modi. Berta ne gleda u svog slikara nego u ogledalo, što svedoči o njenom izrazitom egu. Ona nije samo model, ona je više od modela, kao što je to posle nje postala i Muni, kasnije slikareva supruga. Berta je bila strast koja se, na sreću. nije završila kobno. Muni, odana muza, u poređenju s Bertom gotovo je blazirano hladna.

    Pajina želja: Poklon Beogradu

    Da bi čovek imao dušu mora se s njom roditi

  4. #14
    Svet umetnosti Poli46 avatar
    Datum registracije
    11.09.2018
    Postovi
    3.045
    Sviđanja / Nesviđanja
    Zahvali
    480
    Pohvaljen 1.532 puta u 962 postova
    Moć reputacije
    311
    Živeo u bolesti i bez ljubavi

    1721. godine umro je francuski slikar Žan Antoan Vato.Rođen 1684


    Rođen je 10. oktobra 1684. u Valansijenu u siromašnoj flamanskoj porodici. Otac mu je bio pokrivač krovova,
    od najranijeg detinjstva malokrvan i padavičav. Starija Vatoova sestra umrla je od tuberkuloze, a bolest
    nije zaobišla ni Antoana. Kao dete, a i kasnije, bio je fizički veoma slab, malokrvan i stalno bolestan.
    Rano je izgubio i majku.
    U tom životu leži uzrok one neizmerne tuge koja se razvlači po njegovim slikama.
    Još u najranijem detinjstvu pokazao je sklonost ka crtanju, pa s toga i ne čudi što je vremenom
    postao jedan od najvećih crtača u istoriji slikarstva.
    Crtao je ljude iz svog okruženja i slike prodavao po vašarima. Na vašarima je upoznao svet kojim
    će biti opčinjen, sve do svoje prerane smrti; putujuće glumce i klovnove, prema kojima je gajio duboko saosećanje.
    Uvidevši da u rodnom mestu neće naučiti mnogo o slikarstvu, on u osamnaestoj godini, bez para, bez prijatelja,
    pešice polazi za Pariz.
    U "umetničkoj prestonici sveta", 1702. Vato se sprijateljio sa Žan-Žak Spudeom, koji je Vatoa naučio
    da uživa u pozorišnoj umetnosti. Vato je jedno kraće vreme radio u ateljeu poznatog slikara Kloda Odrana
    koji je radio dekoracije enterijera i bio nadzornik Luksenburške galerije. U tom sjajnom hramu umetnosti,
    Vato je video dvadeset i jednu sliku Pitera Paula Rubensa, koje čine sastavni deo veličanstvenog ciklusa
    posvećenog životu Marije de Mediči.


    Vatoovo divljenje prema slavnom Flamancu je bilo toliko da je kopirao jedan broj Rubensovih dela.
    Godine 1717. Vato je postao član Akademije, i tom prilikom je kao pristupni rad dao sliku pod
    nazivom "Ukrcavanje na Kiteru", koja zapravo prikazuje ljubavnike - hodočanike kako napuštaju Kiteru,
    pošto su se poklonili Venerinom svetilištu na ostrvu.
    Tuberkulozan od najranije mladosti, on je živeo nezadovoljnim životom. U dvadestosmoj godini dobio je
    diplomu Kraljevske slikarske akademije, pri čemu je, u granicama mogućnosti, oslobođen ispunjavanja
    propisanih uslova. Smanjili su mu upisninu.
    Direktor akademije je obično određivao siže diplomskog rada koji je svaki član prilikom izbora morao da
    podnese. Vatou je bilo dopušteno da naslika ono što sam odabere. Pet godina docnije, sa nezapamćenim
    zakašnjenjem, on je podneo sliku koju su njegove kolege zvanično nazvale "Ljubavna svetkovina".
    Slika je primljena s neviđenim oduševljenjem i on je odmah izabran za redovnog člana Akademije.
    Gotovo na svemu što je Vato slikao oseća se jasno, ako ne i očevidno, neka seta. On je znao da ga
    svirepa bolest bez nade i predaha gura u preranu smrt, da nikad neće upoznati ljubav, i da nikad neće
    uživati u blagodetima zdravlja.

    Da bi čovek imao dušu mora se s njom roditi

  5. #15
    Svet umetnosti Poli46 avatar
    Datum registracije
    11.09.2018
    Postovi
    3.045
    Sviđanja / Nesviđanja
    Zahvali
    480
    Pohvaljen 1.532 puta u 962 postova
    Moć reputacije
    311
    Romaine Brooks je uglavnom slikala žene, i tako nesvjesno utjecala na ravnopravnost polova

    Kad je Edouard Manet predstavio svoju sliku “Olimpija” u Parizu 1865., izazvao je ogroman skandal. Ovaj prikaz gole žene na krevetu bio je previše eksplicitan za tadašnje društvene norme. Podjednako šokantna bila je i “Gola Maja” Francisca Goye, koja se pojavila gotovo pola stoljeća prije Manetove “Olimpije”.

    No postoji jedan rad koji je jednako bitan i kontroverzan kao ova dva spomenuta, a gotovo nikad se ne spominje. Riječ je o slici iz 1910. godine naziva “White Azaleas”. Ovaj senzualni prikaz gole žene koja leži na kauču u svojoj kući i čije oči izbjegavaju pogled promatrača ističe se od ostalih sličnih djela iz tog perioda zbog jedne stvari; autor je žena.


    Romaine Brooks rođena je 1874. u Rimu kao Beatrice Romaine Goddard, dijete vrlo bogatih roditelja. Otac je napustio obitelj dok je bila vrlo mala, pa se majka brinula o njoj i bratu. Imala je vrlo teško djetinjstvo, obilježeno majčinim zlostavljanjem. Romaine je shvatila da je jedini način da pobjegne od svakodnevnih trauma taj da se posveti crtanju, iako joj je i to majka branila. Kad je imala 7 godina majka ju je ostavila da živi u malon stanu njihove kućne spremačice u New Yorku, kako bi ona mogla mlađeg brata odvesti u Europu na liječenje. Romaine je krenula u školu Episkopalne crkve, a kasnije u samostan u Italiju.

    NIJE MARILA ZA KONFORMIZAM
    Ubrzo je shvatila da tamo nema što raditi te se preselila u Rim gdje je počela studirati umjetnost na fakultetu gdje je bila jedina žena. Za vrijeme studiranja trpila je često seksualno uznemiravanje. Jednom prilikom kolega student je na njenom stolu ostavio otvorenu knjigu u kojoj su bili podcrtani pornografski sadržaji. Romaine je reagirala tako da je uzela tu knjiga i s njom ga opalila po glavi.

    Očito je da nije puno marila za konformizam i ponašanje u skladu s društvenim očekivanjima. Povezala se s umjetnicima koji su također voljeli kontrirati normama i od kojih su većina bili boemi i homoseksualci.
    Kad su početkom 20. stoljeća u kratkom periodu preminuli njezin brat i majka, Romaine je nasljedila obiteljsko bogatstvo i zbog te financijske slobode mogla se preseliti u Pariz. Tamo se udala za svog gay prijatelja, pijanista Johna Ellingtona Brooksa. Iako gotovo nikome nisi bili jasni razlozi njihova braka, neki pretpostavljaju kako je ona samo htjela društvo i kako se bojala za financijsko stanje svog prijatelja.

    WHISTLER PROMIJENIO NJENO POIMANJE SLIKARSTVA
    No njihov brak je bio kratkog vijeka. John Brooks nije bio sretan s njenom kratkom kosom i muškobanjastim stilom. Romaine je postala ogorčena njegovim pokušajem da cenzurira njeno ponašanje i način na koji se oblači, i njih dvoje su se zauvijek razišli.

    Negdje u to vrijeme Romaine Brooks je došla u doticaj s radovima Jamesa Abbott McNeill Whistlera, američkog slikara koji je živio u Velikoj Britaniji. Oduševila se s načinom na koji je on u svojim djelima koristio isključivo zagasite boje, za razliku od većine drugih slikara fauvizma koji je bio vrlo popularan pravac u to vrijeme i kojeg su karakterizirale vesele boje.

    Ona je prihvatila Whistlerov stil slikanja, i 1910. je u Parizu prvi put predstavila svoje radove. Najupečatljviija slika bila je već spomenuta “White Azealeas”, koja je bila portret njene kratkoročne ljubavnice i dugogodišnje muze Ide Rubinstein. Brooks je u njoj vidjela utjelovljenje njena umjetničkog ideala.

    Usprkos opsesije ljepotom Ide Rubinstein, Romaine Brooks je najdužu ljubavnu vezu ostvarila s Natalie Barney, američkom spisateljicom koja je živjela i djelovala u Parizu. Njih dvije su zajedno provele 50 godina. Romaine je bila fascinirana njenim radikalnim idejama koje je prakticirala kroz tradicionalne forme.

    UTJECALA NA POVIJEST UMJETNOSTI

    Self-portrait, Romaine Brooks. 1923.

    Kroz svoju karijeru Brooks je uglavnom slikala žene, i na taj način nesvjesno oblikovala život lezbijki u 21. stoljeću; nekad nabijene seksualnošću, nekad hladne, nekad muškobanjaste, nekad potpuno ženstvene. Ali kakve god, sve su bile neopterećene tuđim mišljenjem. Slikala je stvarne ljude, a ne fantazije.

    Danas je seksualnost i ljubav između istog spola svakodnevni motiv kod umjetnika. U vrijeme kad je stvarala Romaine Brooks to je bilo potpuno drukčije. Žene kao objekti požude drugih žena se gotovo nikad nisu vizualizirale na platnu. Brooks je to samostalno promijenila i na taj način utjecala na povijest umjetnosti i jednakost spolova.

    Da bi čovek imao dušu mora se s njom roditi

  6. #16
    Svet umetnosti Poli46 avatar
    Datum registracije
    11.09.2018
    Postovi
    3.045
    Sviđanja / Nesviđanja
    Zahvali
    480
    Pohvaljen 1.532 puta u 962 postova
    Moć reputacije
    311
    LJUBAVNICA, MODEL, SUPRUGA – DŽORDŽIJA O’KIF



    Džordžija O’Kif poznata je kao jedna od prvih žena koja je priznata kao umetnica u Americi, a uloga koju je imala u životu fotografa Alfreda Štiglica je njenoj životnoj priči dodala dozu misterije.

    Ovaj par je prema nekim zabeleškama razmenio više od 25 hiljada pisama. Alfred je u to vreme imao 52 godine i bio priznati umetnik, a dvadesetosmogodišnja Džordžija je tek bila na početku svoje karijere.


    Ona je ipak bila njegova najuticajnija muza, ali njena uloga je bila mnogo više od toga. Godinu dana posle Alfredove smrti, preuzela je brigu o njegovoj zaostavštini i nije dozvolila da padne u zaborav. Brinula je do kraja života o njegovim delima i slobodno se može reći da je zahvaljujući njoj Alfred Štiglic ostao upamćen kao jedan od najvećih fotografa dvadesetog veka.

    U životima velikih umetnika, ključnu ulogu odigrale su žene. Nekada je to bila jedna, a nekada više njih i mnoga velika dela ne bi nastala da nije bilo emocija koje bi umetnike podstakle da ovekoveče svoja voljena bića na platnu i ostave trag o ljubavi koja je bila platonska, zabranjena ili strasna do te mere da su reči bile suvišne.



    Dzordzija OKif Crni ljiljan 1926 ulje na platnu Metropoliten Njujork

    Da bi čovek imao dušu mora se s njom roditi


+ Odgovori
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Informacije teme

Korisnici koji pretražuju ovu temu

Trenutno je 1 korisnik(a) koji pretražuje(u) ovu temu. (Članova: 0 - Gostiju: 1)

Ovlašćenja postavljanja

  • Vi možete postavljati nove teme
  • Vi možete postavljati odgovore
  • Vi ne možete postavljati priloge
  • Vi možete menjati vaše poruke
  •  
Vreme je GMT +1. Trenutno je 19:25.
Pokreće vBulletin®
Autorsko pravo © 2019 vBulletin Solutions, Inc. Sva prava zadržana.
Srpski vBulletin prevod: Nicky
Image resizer by SevenSkins

Forum Modifications By Marco Mamdouh

Search Engine Friendly URLs by vBSEO 3.6.1