+ Odgovori
Rezultati 1 do 1 od 1






  1. #1
    Forum admin Мрвица avatar
    Datum registracije
    24.12.2012
    Lokacija
    fastserbia.com
    Postovi
    2.478
    Sviđanja / Nesviđanja
    Zahvali
    10.023
    Pohvaljen 8.136 puta u 2.313 postova
    Moć reputacije
    268

    Howard Phillips Lovecraft / Hauard Filips Lavkraft

    ► Howard Phillips Lovecraft / Hauard Filips Lavkraft ◄
    (20. avgusta 1890.- 15. marta 1937.)



    › Dela ‹

    Lavkraftova dela možemo podijeliti na četiri kategorije:

    Korespondencija i pesme. Korespondencija se sastoji od oko stotinu hiljada pisama[traži se izvor] (od kojih neka imaju i trideset, četrdeset stranica) dok sveobuhvatan popis njegove poezije ne postoji.

    Pripovijetke u čijem pisanju je Lavkraft učestvovao. Ovdje spada saradnja s drugim piscima, priče koje su prošle Lavkraftovu reviziju i sl. Ovde možemo dodati i pripovijetke koje je Avgust Derlet napisao na osnovu zapisa i fragmenata koji su ostali za Lavkraftom.

    Lavkraftove pripovetke.

    „Veliki tekstovi“. Ovde spada osam Lavkraftovih najznačajnijih tekstova:

    • Zov Ktulua (engl. The Call of Cthulhu, 1926)
    • Boja izvan ovog svemira (engl. The Color out of Space, 1927)
    • Danički užas (engl. The Dunwich Horror, 1928)
    • Šaptač u tami (engl. Whisperer in the Darkness, 1930)
    • Planine ludila (engl. At the Mountains of Madness, 1931)
    • Snovi u vještičjoj kući (engl. The Dreams in the Witch House, 1932)
    • Sjenka nad Insmutom (engl. The Shadow over Innsmouth, 1932)
    • Sjenka izvan vremena (engl. The Shadow out of Time, 1934)


    Prema tematici, Lavkraftovu fikciju možemo podeliti na:

    • Priče o smrti (približno od 1905. do 1920.)
    • Priče iz ciklusa snova (1920 – 1927.)
    • Ktulu mit (1925 – 1935.)


    › Biografija ‹

    Hauard Filips Lavkraft (engl. Howard Phillips Lovecraft; rođen 20. avgusta 1890. u Providensu, preminuo 15. marta 1937. u Providensu) je bio američki pisac horora, fantastike i naučne fantastike, žanrova koje je često kombinovao unutar istog djela. Za života je bio relativno malo popularan, ali je imao ogroman uticaj na moderne pisce fantastičnog horora, unutar čijeg kruga je postao kultna ličnost. Ktulu mitologija i poznati Nekronomikon su njegove tvorevine.

    Lavkraft je rođen 20. avgusta 1890. u 09:00, u svom porodičnom domu na adresi „Ejndžel strit“ br. 194 (sada 454) u Providensu, na Roud Ajlandu. Bio je jedino dijete Vinfilda Skota Lavkrafta, putujućeg prodavca nakita i plemenitih metala, i Sare Suzan Filips Lavkraft, koja je poznavala svoje porodično stablo sve do dolaska Džordža Filipsa u Masačusets 1630. godine. Oba njegova roditelja su bila u tridesetim godinama i to im je bio prvi brak, što je bilo neobično u to doba. Kad je Lavkraft imao tri godine, otac mu je doživio psihotični napad na poslovnom putu u Čikagu te je doveden u duševnu bolnicu „Batler“ u Providensu, gdje je ostao do kraja života. Umro je od sifilisa kad je Lavkraft imao osam godina.

    Lavkrafta je, stoga, odgajala majka, njegove dvije tetke (Lilijan Delora Filips i Eni Emelin Filips) i njegov djed (Vipl van Buren Filips). Bio je čudo od djeteta: kada je imao dvije godine recitovao je poeziju, dok je cjelovite pjesme pisao već sa šest godina. Djed je podsticao njegovo čitanje, nabavljajući mu klasike poput „Hiljadu i jedne noći“ ili dječje verzije Ilijade i Odiseje. Takođe, djed je u njemu pobudio interes za „čudne“ stvari pripovijedajući mu originalne priče gotičkog horora. Njegova se majka, s druge strane, brinula da bi ga te priče mogle uznemiriti.

    Kao dijete, Lavkraft je bio usamljen i često bolestan, vjerovatno na nervnoj bazi; djelimično zbog toga, i djelimično zbog svoje nedisciplinovane i svađalačke naravi, nije pohađao nastavu u školi sve do navršenih osam godina, i povukli su ga nakon samo godinu dana. U međuvremenu je intenzivno čitao i učio hemiju. Napisao je nekoliko publikacija u malom broju primjeraka, počevši 1899. sa „The Scientific Gazette“. Četiri godine kasnije, vratio se u javnu školu.

    Vipl van Buren Filips je umro 1904. godine nakon ozbiljnih poslovnih gubitaka. Lavkraftova porodica je osiromašila zbog lošeg upravljanja njegovim nasljedstvom te su bili prisiljeni da se presele niže u ulicu na kućni broj 598 u mnogo manji i neudobniji stan. Gubitak roditeljskog doma bio je težak udarac za Lavkrafta, u tolikoj mjeri da je neko vrijeme pomišljao na samoubistvo. Godine 1908. je doživio nervni slom, zbog čega nije nikada primio svoju srednjoškolsku diplomu. Taj ga je neuspjeh jako razočarao i predstavljao uzrok njegove sramote, između ostalog i zato što nije mogao studirati na univerzitetu „Braun“.

    Kao tinejdžer, Lavkraft je pisao fikciju. Neko se vrijeme posvetio poeziji i esejima, da bi se 1917. godine vratio fikciji s dorađenijim pričama kao što su „Grobnica“ (engl. The Tomb) i „Dagon“. Ova druga je ujedno i njegovo prvo profesionalno objavljeno djelo; pojavilo se u časopisu „Uvrnute priče“ (engl. Weird Tales) 1923. godine. Takođe, u to je vrijeme počeo stvarati svoju široku mrežu dopisnika, a prema dužini i učestalosti svojih pisama spada među najveće pisce pisama 20. stoljeća. Na njegovom popisu ljudi za dopisivanje su bili, između ostalih, mladi Forest Dž. Akerman, Robert Bloh („Psiho“) i Robert E. Hauard („Konan Simerijanac“).

    Nakon dugotrajne histerije i depresije, Lavkraftova majka je primljena u istu bolnicu gdje joj je umro suprug. Uprkos tome često je pisala sinu i ostali su bliski do njene smrti 21. maja 1921. nakon komplikacija tokom operacije žučnog mjehura. Lavkraft se od gubitka nikad nije potpuno oporavio.

    Ubrzo nakon majčine smrti Lavkraft je posjetio konvenciju novinara amatera gdje je sreo Sonju Haft Grin. Rođena 1883., bila je Jevrejka ukrajinskog porijekla i sedam godina starija od njega. Vjenčali su se 1924. i preselili u Bruklin, u Njujorku. Očaran, Lavkraft se nakratko oslobodio svojih mizantropskih okova, oduševljeno svima objavljivao svoj brak ne skrivajući sreću i fasciniranost velikim gradom, ali to nije dugo potrajalo. Sonja je ubrzo izgubila posao, što je ostavilo dalekosežne posljedice na njihov život. Lavkraft, neprilagođen ekonomiji u američkom stilu, nikako nije uspijevao naći posao. Osim toga, zamrzio je život u Njujorku i stvorio temelje svoje rasne netrpeljivosti, posmatrajući golemu zaposlenu imigrantsku populaciju. Sonja je našla posao u Sinsinatiju; Lavkraft je nije pratio. Ona ga je i dalje nesebično finansirala, čak i kad je našla drugi posao u Klivlendu - no neizbježno se na kraju dogodilo. U aprilu 1926. Lavkraft se vratio svojim tetkama u Providensu, nikad potpuno dovršivši proces razvoda sa Sonjom. Prema riječima Mišela Uelbeka, „godine 1926. njegov život je bio završen za svaki cilj i svrhu. Njegovo pravo stvaralaštvo — niz „glavnih djela“ — tada je počeo“.

    Sve do 1933. godine Lavkraft je živio u „prostranoj smeđoj viktorijanskoj drvenoj kući“ u ulici Barns br. 10 (to je adresa dr Vileta u priči „Slučaj Čarlsa Dekstera Vorda“ (engl. The Case of Charles Dexter Ward). Doba nakon povratka u Providens, posljednja dekada njegovog života, bilo je ujedno i najplodnije. U to je vrijeme napisao svoje najpoznatije kratke priče (uglavnom za „Uvrnute priče“) kao i opsežnija djela poput „Slučaja Čarlsa Dekstera Vorda“ i „Planina ludila“ (engl. At the Mountains of Madness). Često je lektorisao djela drugih autora ili čak pisao za njih („Brežuljak“, „Krilata smrt“ i „Dnevnik Alonza Tajpera“).

    Uprkos svom trudu koji je ulagao u pisanje, Lavkraft je postajao sve siromašniji. Bio je prisiljen da se odseli u manji stan s preživjelom tetkom, a teško ga je pogodilo i samoubistvo Roberta E. Hauarda. Godine 1936. dijagnostifikovan mu je rak crijeva, uz lošu probavu od koje je stalno patio.

    Hauard Filips Lavkraft je umro 15. marta 1937. u Memorijalnoj bolnici „Džejn Braun“, u Providensu.

    Njegovo ime je isprva zabilježeno na porodičnom nadgrobnom spomeniku, pokraj roditelja. To njegovim obožavateljima nije bilo dovoljno, pa je 1977. godine grupa pojedinaca skupila novac za zaseban spomenik na groblju „Svon point“ na koji su uklesali njegovo ime, datum rođenja i datum smrti, i rečenicu „I AM PROVIDENCE“ („Ja sam proviđenje“), izvorno iz jednog od njegovih ličnih pisama. Lavkraftov grob je povremeno ispisan grafitima koji citiraju njegove poznate stihove iz „Zova Ktulua“ (izvorno iz „Bezimenog grada“): "Nije mrtvo ono što je vječnog sna, I u čudnim eonima i smrt umrijeti zna."

    Neki[koji?] kritičari napominju sličnost ciklusa snova s Ktulu mitovima, često ukazujući na ponavljanje motiva Nekronomikona i bogova. Treba imati na umu da ciklus snova spada u pripovijetke fantazije, dok su Ktulu mitovi naučna fantastika.

    Veliki dio Lavkraftovog opusa direktno je inspirisan njegovim noćnim morama,[traži se izvor] i možda su upravo taj neposredni uvid u nesvjesno i njegov simbolizam djelimični uzroci njegove popularnosti. U skladu s tim, Lavkraft je zavolio djela Edgara Alana Poa, koji je imao veliki uticaj na Lavkraftove ranije radove. Zatim je otkrio djela Lorda Dansanija, pa je u njegovom stilu počeo da piše snolike fantazije. Svoj glas je otkrio tek kasnije, vjerovatno pod uticajem Artura Mejčena[traži se izvor] i njegovih pažljivo izgrađenih priča o preživljavanju drevnog zla i mističnom vjerovanju u skrivene tajne koje leže izvan stvarnosti. Te su pripovijetke uticale da nastane ono što danas nazivamo Ktulu mitovima;[traži se izvor] panteon vanzemaljskih, vandimenzionalnih božanstava starijih od čovječanstva, čije tragove nalazimo u eonima starim mitovima i legendama. Sam termin „Ktulu mitovi“ je skovao Avgust Derlet nakon Lavkraftove smrti.

    Lavkraftove priče su stvorile jedan od najuticajnijih pokretača radnje u celom žanru horora: Nekronomikon, tajni rukopis iz pera ludog Arapina Abdula Alhazreda. Dosljednost i snaga Ktulu mitova naveli su neke na pomisao da je Lavkraft svoju mitologiju utemeljio na postojećim mitovima i okultnim vjerovanjima. Takođe, pojavila su se mnoga lažna izdanja Nekronomikona.

    Njegova proza je pomalo arhaična. Često koristi zastarjeli rječnik ili pravopis (npr. baterijsku lampu zove električnom bakljom). Intenzivno je koristio „egzotične“ pridjeve poput nezdravo i kiklopski, a i pokušavao, uglavnom netačno, zapisati jezik narječja. Takođe je pisao britanskim engleskim (bio je anglofil).

    Lavkraft je bio izrazito marljiv u pisanju pisama. Ponekad je svoja pisma označavao datumom 200 godina starijim od stvarnosti (što je vrijeme pre Američke revolucije koju je smatrao uvredljivom za svoju anglofilnost). Verovao je da su 18. i 20. vijek najbolji; onaj prvi je predstavljao razdoblje plemenitosti, a drugi razdoblje nauke, dok je, prema njegovom mišljenju, 19. vijek, posebno viktorijansko razdoblje, predstavljao „grešku“.

    › Teme u delima‹

    Nekoliko tema se uvijek iznova pojavljuje u Lavkraftovim pričama:

    Zabranjeno znanje

    „Najmilosrdnija stvar na svijetu, rekao bih, nesposobnost je ljudskog uma da međusobno poveže sve svoje sastojke. (...) Jednoga dana, sastavljanje razdvojenog znanja otvoriće takve užasavajuće prizore stvarnosti i našeg pogubnog položaja u istoj, da ćemo ili poludjeti od tog otkrića ili pobjeći od smrtonosne svjetlosti u mir i sigurnost novog mračnog doba.“ („Zov Ktulua“)

    U mnogim njegovim pričama pojavljuje se pretpostavka kako je ljudski um previše krhak da bi mogao podnijeti istinu mitova bez vlastitog uništenja. Najpoznatiji primjer je Nekronomikon, koji osobu koja ga čita može odvesti u ludilo. Slično je i sa svim drugim primjerima „zabranjenog znanja“, kao i u slučaju samog susreta sa bićima iz mitova (premda su neka od njih manje opasna od drugih).

    Likovi koji pokušaju da na neki način iskoriste to znanje gotovo bez izuzetka su osuđeni na smrt. Ponekad njihov rad privuče pažnju zlonamjernih bića; ponekad ih, u duhu Frankenštajna, unište čudovišta koja su sami stvorili.

    Neljudski uticaji na čovječanstvo

    Bića Lavkraftove mitologije često imaju ljudske (ili poluljudske) sluge: Ktulu, na primjer, poštovan je u kultovima širom svijeta, od Eskima sa Grenlanda do vudu krugova Luizijane, i drugdje. Ti poštovaoci Ktulua Lavkraftu su poslužili kao korisno pripovjedačko sredstvo. Mnoga bića iz mitova su previše moćna za ljudske protivnike i toliko užasna da neposredno znanje o njima znači ludilo za žrtvu. Pišući o takvim bićima, Lavkraftu je bio potreban način da napiše uvod i izgradi napetost bez preranog završavanja priče. Ljudski sljedbenici su mu poslužili kao način otkrivanja podataka o njihovim „bogovima“ na zamućen, pomalo nejasan način i takođe omogućili privremene pobjede njegovim protagonistima.

    Atavistička krivica

    Još jedna od Lavkraftovih tema je ideja da potomci iste krvne grupe ne mogu nikako pobjeći od mrlje zločina koje su počinili njihovi preci, bar ako je zločin dovoljno monstruozan. Potomci mogu prostorno i vremenski biti veoma daleko od samog čina, pa ipak će „krv progovoriti“.

    Sudbina od koje se ne može pobjeći

    U Lavkraftovim djelima protagonista često nema kontrolu nad svojim ponašanjem ili smatra da je nemoguće promijeniti smjer. Mnogi njegovi likovi bi izbjegli opasnost samo da su jednostavno pobjegli; ali ta se mogućnost ili uopšte ne pojavljuje ili je spriječena nekom spoljašnjom silom. Često u njegovim pričama moćna zlonamjerna ili neutralna bića vrše direktan uticaj na likove. Poput prokletstva predaka, na kraju, bijeg ili čak sama smrt ne znače sigurnost. U nekim slučajevima taj se usud manifestuje u cjelokupnom čovječanstvu i nikakav bijeg nije moguć.

    Prijetnja civilizaciji

    Lavkraft često koristi zamisao o borbi civilizacije s varvarskim, primitivnijim elementima. U nekim je pričama ta borba na individualnom nivou; mnogi od njegovih protagonista su kulturni, visoko obrazovani ljudi koje postepeno preuzima neki zli uticaj. Ovde je „prokletstvo“ često ono nasljedno. Fizička i mentalna degradacija često prate jedna drugu; ova ideja „prljave krvi“ možda predstavlja Lavkraftovu zabrinutost što se tiče njegove vlastite krvne linije, posebno što se tiče smrti svoga oca; Lavkraft je sumnjao da se radilo o sifilisu.[traži se izvor]

    U drugim pričama cijelo društvo je pod prijetnjom varvarizma. Ponekad se on pojavljuje kao spoljašnja prijetnja, pri čemu je civilizovana rasa uništena ratom, a ponekad izolovani djelić čovječanstva zapada u vlastitu dekadenciju i atavizam. Ipak, najčešće se radi o civilizovanoj kulturi koju polako uništava zli element pod uticajem neljudskih sila.

    › Izvor ‹
    Wikipedia

  2. Sledeća 2 člana su izrazila svoju zahvalnost na ovom postu i time podržali autora Мрвица:



Informacije teme

Korisnici koji pretražuju ovu temu

Trenutno je 1 korisnik(a) koji pretražuje(u) ovu temu. (Članova: 0 - Gostiju: 1)

Oznake za ovu temu

Ovlašćenja postavljanja

  • Vi ne možete postavljati nove teme
  • Vi možete postavljati odgovore
  • Vi ne možete postavljati priloge
  • Vi ne možete menjati vaše poruke
  •  
Vreme je GMT +1. Trenutno je 22:39.
Pokreće vBulletin®
Autorsko pravo © 2018 vBulletin Solutions, Inc. Sva prava zadržana.
Srpski vBulletin prevod: Nicky
Image resizer by SevenSkins

Forum Modifications By Marco Mamdouh

Search Engine Friendly URLs by vBSEO 3.6.1