+ Odgovori
Rezultati 1 do 1 od 1






  1. #1
    Filmski sektor lisani avatar
    Datum registracije
    24.12.2012
    Postovi
    675
    Sviđanja / Nesviđanja
    Zahvali
    10
    Pohvaljen 484 puta u 307 postova
    Moć reputacije
    79

    Petar II Petrovic Njegos / Petar II Petrović Njegoš

    ► Petar II Petrovic Njegos / Petar II Petrović Njegoš ◄
    (13.11.1813. - 31.10.1851.)




    › Dela ‹

    • Luča mikrokozma (1845)
    • Gorski vijenac (1847)
    • Lažni car Šćepan Mali (1851)
    • Ogledalo srpsko


    Poeme

    • Crnogorac k svemogućemu Bogu (1834)
    • Oda na dan rođenja sverusijskog imperatora Nikolaja Prvoga (1834)
    • Zarobljeni Crnogorac od vile (1834)
    • Knezu Meternihu (1836. ili početak 1837. godine)
    • Plač ili žalosni spomen na smrt mojega desetoljetnog sinovca Pavla Petrovića Njegoša, paža ego veličestva imperatora Nikolaja I-go (1844)
    • Misao (1844)
    • Posvećeno G. S. Milutinoviću (1845)
    • Polazak Pompeja (1851)


    › Književni rad ‹

    Njegoš se nije redovno školovao, niti je prošao kroz više škole. Kod bokeljskih kaluđera se učio samo osnovnoj pismenosti. Poslije mu je učitelj bio Sima Milutinović, koji takođe nije prošao kroz redovne škole. On je kod Njegoša razvio ljubav prema narodnoj poeziji, ukazivao mu na njene ljepote i podsticao ga na pisanje. On ga je vjerovatno upućivao u mitologiju i klasičnu starinu uopšte. Mitološki rječnik, naklonost prema arhaizmima i novim riječima, Njegoš je primio od Milutinovića. Na Njegoša je uticao i Lukijan Mušicki, koji je 1830ih godina imao glas velikog pjesnika. Klasičnu grčku poeziju čitao je na ruskom a jedan dio „Ilijade“ je preveo sa ruskog na srpski jezik, u narodnom desetercu. Njegoš je bio pod uticajem antičkog klasicizma, posredno i više formalno, skoro isključivo u rječniku. Ukoliko je više pjevao i produbljavao svoju ličnost, utoliko se sve više oslobađao tog uticaja. Njegovo najbolje djelo, Gorski vijenac, uzvišenom dikcijom i oblikom podseća na grčku tragediju; pa ipak, djelo je u potpunosti samostalno i kao neposredan proizvod narodnog duha i jezika. Pored ruskog, Njegoš je poznavao i francuski i italijanski, i na tim jezicima čitao najveće pesnike i mislioce.
    Njegoš je počeo da piše još kao dječak. To su bile kratke i beznačajne pjesme, sasvim u duhu narodne poezije, često ispjevane uz gusle. Sima Milutinović je u svoju zbirku narodnih pjesama unio pet za koje tvrdi da su Njegoševe. Docnije, 1834, objavio je dvije zbirčice pjesama, gdje ima i nekoliko pjesama u kojima se već nazire genijalni pjesnik Luče mikrokozme i Gorskog vijenca. Među pjesmama u kojima prevladava dubok i smio misaoni lirizam naročito se ističu: „Crnogorac k svemogućem Bogu“, „Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima“ i „Oda Suncu“. Ostale pjesme pjevaju savremena crnogorska junaštva i ispjevane su sasvim u duhu narodne pjesme. Njegoš je, u vrijeme neprekidnih bojeva s Turcima, zaneseno volio narodne pjesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Pored pjesama u pomenutim zbirkama, štampao je docnije i dva kraća spjeva u istom duhu i razmjeru: „Kula Đurišića“ i „Čardak Aleksića“. Godine 1854. je objavljena „Slobodijada“, epski spjev u deset pjevanja, u kome se slave crnogorske pobjede nad Turcima i Francuzima. Njegoš je htio posvetiti svoju »Slobodijadu« prestolonasljedniku Aleksandru, ali to mu nije bilo dozvoljeno, pošto je ruska cenzura dala nepovoljan sud o vladičinom djelu.[39] Vuk Karadžić je smatrao da je i druge pjesme o novim bojevima crnogorskim ispjevao upravo Njegoš. On je radio i na prikupljanju narodnih pjesama i izdao ih u zbirci Ogledalo srpsko. Po savremenim listovima i časopisima izišao je znatan broj njegovih kraćih pesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i veliki broj oda i poslanica. Njegoš je počeo skromno, podražavajući narodnu poeziju ili učenu i objektivnu savremenu liriku, kakvu je pre njega pisao Lukijan Mušicki i njegovi sljedbenici. Ali se on sve više razvijao, istina postupno, ali snažno i sigurno. Čitanjem i razmišljanjem, on je ulazio u sve teže moralne i filozofske probleme, sve dublje i potpunije uobličavao svoje umjetničko izražavanje i posljednjih sedam godina života stvorio tri svoja glavna djela: „Luča mikrokozma“, „Gorski vijenac“ i „Lažni car Šćepan Mali“.
    Njegova djela prevođena su na više jezika, uključujući i japanski („Gorski vijenac“, „Luča mikrokozma“).„Gorski vijenac“ na francuski jezik prepjevala je Biljana Janevska, u desetercu.

    › Biografija ‹

    Poreklo i detinjstvo

    Prema predanjima i mnogim istraživačima koji su se bavili genezom njeguških Petrovića (Jovan Erdeljanović, Pavale Rovinski itd), prema sjećanjima najstarijih Petrovića kao i samog crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša, oni vode porijeklo iz centralne Bosne, iz okoline Travnika (ili Zenice). Pokrenuti su iz ovih krajeva 1463. godine padom Bosne pod Turke. Jedno vrijeme su se zadržali na nevesinjskoj visoravni, a uskoro su se i odatle povukli prema Crnoj Gori.[1][2] Po Kovijanić Risti, u knjizi „ Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima“, (knjiga II)- kotorski notarski spisi, zabilježeno je da je predak Petrovića, Herak Heraković, 1441. godine bio nastanjen u Drobnjaku. Još 1399. godine u Drobnjaku se spominje i Herakov djed, Đurađ Bogutović.[3] Samo ime plemena ili kraja ne podrazumeva da su i kasniji pripadnici određenog plemena ili kraja oduvek živeli na toj teritoriji, pogotovo što se zna da su mnogi od tih krajeva, prije turskog osvajanja, u srednjem vijeku bili samo povremeno naseljeni katuni. Dva su velika talasa naseljavanja u Crnu Goru nakon turskih osvajanja, iz Bosne i sa sjevera današnje Makedonije.[4]
    Vladika Petar II Petrović Njegoš rodio se na Njegušima, kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I, i Ivane Proroković. Na 450 strani sabranih Njegoševih pisama u knjizi I iz 1951. godine piše:
    „ Njegoš je na krštenju dobio ime Rafael, ali se zvao Radivoj, a najradije su ga zvali Rade.[2] ”
    U narodu je ostalo vladika Rade. Po zavladičenju on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom — Petar i prezimenom — Petrović: vladika Petar Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar nego upravo kao vladika Rade. Vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica. Njegoš nikada nije upotrebljavao ono II uz Petar, nego je to dodato kasnije, kao i I uz ime njegovog strica, da bi ih razlikovali. Ne zna se tačno zbog čega je uzeo dodatak Njegoš, a ne Njeguš, kao što bi trebalo prema imenu njegovog plemena i najužeg zavičaja. Pretpostavlja se da je to preuzeo od strica vladike Petra, koji je katkad uz svoje prezime dodavao Njegoš, a ne Njeguš.
    Rade je proveo djetinjstvo u Njegušima. Vladika Petar I, njegov stric, uzeo ga je k sebi 1825. u Cetinjski manastir da ga školuje monah Misail Cvetković Bajkuš i vladičin sekretar Jakov Cek. Tu je Rade napisao svoje prve pjesme da zabavlja lokalne glavare i sveštenike. Sredinom te godine, Rade je bio poslat u manastir Toplu kod Herceg Novog, gdje mu je starješina manastira Josip Tropović predavao italijanski, matematiku, crkveno pjevanje, psaltir i druge predmete. Njegoš je često posjećivao službe u obližnjem manastiru Savina. U Topli je ostao do kraja 1826. kada se vratio na Cetinje.

    Poslednje godine i smrt

    Do 1849. Njegoš je počeo neprekidno da kašlje i uskoro je ljekar iz Kotora otkrio da Njegoš boluje od tuberkuloze. Do početka 1850. je bilo jasno da je njegovo stanje teško. Svjestan bolne činjenice da Crna Gora nije imala nijednog školovanog ljekara, u proljeće je otputovao u Kotor i sastavio svoj testament. Poslao ga je poštom vicekonzulu Gagiću u Dubrovnik, pa porukom da mu se dokument vrati neotvoren u slučaju da mu se vrati zdravlje. Zatim je krenuo u Veneciju i Padova, gdje je najviše vremena proveo odmarajući i naočigled je uspio da zaustavi svoju bolest. Kašalj mu se vratio poslije osam dana. Napustio je Padovu i vratio se u Crnu Gore u nadi da će mu svjež planinski vazduh ublažiti simptome. Proveo je ljeto 1850. odmarajući se i pišući poeziju. Njegova bolest ga je spriječavala da leži, pa je morao biti držan u uspravnom položaju, čak i u snu. Do novembra 1850. kašalj se stišao i Njegoš je krenuo na još jedan put u Italiju. U Italiju je stigao u januaru 1851. u putovao je kroz Veneciju, Milano, Đenovu i Rim. Posjetio je ruševine Pompeja sa Ljubomirom Nenadovićem, a njih dvojica su putovali duž zapadne obale Italije, diskutujući o filozofiji i dnevnoj politici. Ovo putovanje je zabilježeno u knjizi Pisma iz Italije, koju je Nenadović objavio po Njegoševoj smrti.[37]
    Dok je bio u Italiji, Njegoš je bio uznemiren vijestima o planovima Omer-paše Latasa da napadne Crnu Goru. Planirao je još jednu posjetu Sankt Peterburgu da dobije rusku podršku, ali se car odbio susresti sa njime. Njegoš se uputio u Crnu Goru u ljeto, pošto je konstultovao ljekare u Beču. Dok je bio u Beču, sreo je fotografa Anastasa Jovanovića, koji ga je ubedio da mu pozira u njegovom studiju. Jovanovićev kalotip je jedina poznata fotografija Njegoša. Jovanović je takođe fotografisao grupu perjanika koji su pratili Njegoša na njegovom putu po Italiji, kao i glavare Mirka Petrovića Njegoša i Petra Vukotića. Njegoš se vratio na Cetinje u avgustu 1851, a njegovo zdravlje se brzo pogoršavalo. Preminuo je 31. oktobra, okružen svojim najbližim saradnicima i samo dvije nedjelje prije svog 38. rođenadana.

    › Izvor ‹
    Wikipedia

  2. Sledeća 8 člana su izrazila svoju zahvalnost na ovom postu i time podržali autora lisani:



Informacije teme

Korisnici koji pretražuju ovu temu

Trenutno je 1 korisnik(a) koji pretražuje(u) ovu temu. (Članova: 0 - Gostiju: 1)

Oznake za ovu temu

Ovlašćenja postavljanja

  • Vi ne možete postavljati nove teme
  • Vi možete postavljati odgovore
  • Vi ne možete postavljati priloge
  • Vi ne možete menjati vaše poruke
  •  
Vreme je GMT +1. Trenutno je 06:57.
Pokreće vBulletin®
Autorsko pravo © 2020 vBulletin Solutions, Inc. Sva prava zadržana.
Srpski vBulletin prevod: Nicky
Image resizer by SevenSkins

Forum Modifications By Marco Mamdouh

Search Engine Friendly URLs by vBSEO 3.6.1